Ubojica prakse #4 – “Ja sam doktor, a ne biznismen”

U istraživanju 45% zdravstvenih profesionalaca potpisalo se ispod rečenice: „Ja sam kliničar,nisam biznismen.” Ova rečenica izgleda kao skromnost. Zapravo je najveća prepreka rasta. Ne zato što je neistinita – možda vam je primarni identitet doista kliničar. Problem je u tome što ta rečenica otvara vrata kroz koja tiho ulaze sve lošije poslovne odluke koje ćete ikada donijeti.Ako niste biznismen, zašto biste trošili vrijeme na razumijevanje financijskih izvještaja?Ako niste biznismen, zašto biste se opterećivali selekcijom zaposlenika?Ako niste biznismen, zašto biste uopće definirali marketinšku poruku svoje prakse?Rečenica „ja sam kliničar, nisam biznismen” postaje savršeno opravdanje za izbjegavanje svega što je, zapravo, ključno za dugoročni uspjeh vaše prakse. I upravo u tome je zamka.Ono što većina zdravstvenih profesionalaca ne shvaća je da vlasništvo ordinacije automatskidolazi s poslovnom ulogom. Ne možete to izbjeći. Možete samo birati hoćete li tu ulogu obavljatisvjesno i kompetentno ili ćete je obavljati nesvjesno i loše. Mnogi misle da riječi „stomatologija” i „biznis” ne idu u istu rečenicu. Razumijem otkud dolazi ta averzija. Biznis kod većine ljudi prvo evocira manipulaciju kupcima, teleprodaju s poklon setom noževa i reklamne trikove s napuhanim cijenama.Ali biznis nije ništa od toga. Biznis je intelektualni sport. A svaki sport ima svoj jezik i svoja pravila. Ako ne znate jezik i pravila, ne možete igrati taj sport. Prema toj definiciji, stomatologija i medicina definitivno imaju svoju poslovnu stranu. U zadnjih deset godina, usudio bih se reći i izrazito snažno izraženu. Paradoks je u tome da najveći problemi u stomatologiji danas nisu klinički, nego poslovni. Susreo sam vrhunske kliničare koji su jedva spajali kraj s krajem. I susreo sam prosječne kliničare koji su sagradili ozbiljne biznise, vrijedne milijune eura. Razlika nije bila u diplomi. Razlika je bila u identitetu.Dr. Cyril Gaillard, jedan od vodećih europskih stomatologa, to je u razgovoru sažeo ovako: „Dugo sam vjerovao da su moje kliničke vještine ključ mog uspjeha. Godinama sam obilazio najbolje kliničke edukacije po svijetu. Ali sam u jednom trenutku dosegao granicu koju nisam mogao prijeći. Tek kad sam počeo raditi i na svojim poslovnim vještinama, uspio sam ostvariti svoj potpuni uspjeh. Paradoks je bio u tome da što sam bio bolji u biznisu, postao sam bolji i u stomatologiji.” Pročitajte tu rečenicu još jednom. Pomno.Kvaliteta vaše kliničke usluge danas ovisi manje o kliničkim vještinama, a sve više o vašoj sposobnosti da izgradite sustav, tim i okruženje u kojem te kliničke vještine mogu doći do izražaja.Najbolji stomatolog u gradu koji radi sam u kaotičnoj ordinaciji, s lošim zaposlenicima i bez financijskog nadzora – izgori ili bankrotira unutar pet godina. Vidio sam to desetak puta. Trenutak u kojem kažete „ja sam kliničar i vlasnik”, a ne „ja sam kliničar, ali nisam biznismen” – trenutak je u kojem pred sebe postavljate novi standard. Identitet povlači ponašanje. Ponašanje povlači rezultat. Kliničar koji odbija preuzeti poslovnu ulogu nije skroman – on je jednostavno vlasnik koji svoj posao ostavlja prepušten slučaju. A slučaj nije poslovna strategija. Sedam ubojica prakse o kojima sam pisao u ovoj seriji nisu sedam zasebnih problema. To su sedam simptoma jedne jedine stvari – manjka poslovne vještine kod ljudi koji vode klinički izvrsne organizacije.Dobra vijest? Te se vještine uče. I uče se brže od kliničkih zahvata, jer većina njih nije tehnika, već način razmišljanja. Jedno pitanje koje možete postaviti sebi već danas, da provjerite gdje ste: kada biste od sutra bilidva mjeseca izvan ordinacije — bi li vaša praksa bez vas postala bolja, ista ili lošija? Iskren odgovor na to pitanje pokazuje koliko ste blizu vlasničkoj ulozi. Siniša Drobnjak

Ubojica prakse #3 – Vođenje bez vizije

U nedavno provedenom istraživanju o ključnim problemima zdravstvenih profesionalaca, 38% ispitanika prepoznalo je „nedostatak jasne i inspirirajuće vizije prakse” kao jedan od najvećih izazova. Na prvi pogled, ta brojka izgleda niža od ostalih. Ali upravo je ovaj tihi ubojica najopasniji, jer njegov učinak ne vidimo odmah, nego godinama kasnije. Većina zdravstvenih profesionalaca zna točno kako izgleda idealan zahvat, idealna protetska rekonstrukcija ili idealan tretman. No kada ih upitate kako izgleda idealna verzija njihove prakse za 5 godina, dobivate nesigurnu šutnju ili nekoliko općenitih fraza o „kvalitetnoj usluzi i zadovoljnim pacijentima”. Ne krivim ih. Nitko nas tome nije učio. Ni sam dugo nisam razumio pravu snagu vizije. Godinama sam u vlastitoj tvrtki imao nešto napisano na zidu – lijepo uokvireno, politički korektno i potpuno beživotno. Svatko je prolazio pored toga ne obazirući se što tamo piše, jer smo svi imali „pametnijeg” posla. A onda me je na jednom od svojih seminara dr. Cyril Gaillard, jedan od vodećih europskih stomatologa, podsjetio na nešto vrlo važno: pacijent ne kupuje ono što radite – pacijent kupuje ono što u njegovu životu postaje moguće zahvaljujući vama. A da bi to mogao kupiti, mora to u sebi najprije vidjeti. Nema jasne vizije u vašoj glavi, nema jasne vizije ni u njegovoj. Bez vođenja, tim luta. A kad tim luta, i vi lutate. Svaka odluka izgleda jednako važna, svaki prioritet jednako hitan, a svaki zaposlenik čeka da mu kažete što treba raditi. Vizija je konkretna slika budućnosti – dovoljno jasna da svaki član tima zna kamo idete, i dovoljno inspirirajuća da poželi ići tamo s vama. Uvijek postavim ova tri pitanja kad u radu s klijentima pričamo o viziji: 1. Kako konkretno izgleda vaša praksa za 3 do 5 godina – koliko zaposlenika, kakve pacijente privlači, koje usluge nudi, kakav osjećaj vlada u ordinaciji? 2. Zašto bi itko, i pacijent i potencijalni zaposlenik želio biti dio te priče? 3. Koja je vaša osobna uloga u toj budućoj verziji prakse, i koliko je ona drugačija od onoga što radite danas? Ako na ovo ne možete odgovoriti u tri minute, to nije problem komunikacije. To je znak da vizija još ne postoji u dovoljno konkretnom obliku. I tu mnogi vlasnici padnu u drugu zamku. Pomisle da vizija mora biti „velika” ili „filmski inspirativna”. Nije to poanta. Poanta je da bude istinita. Vaša. Dovoljno jasna da vas usmjerava svaki dan, i dovoljno snažna da uvjeri dobre ljude da ostanu s vama i onda kada bi ih netko drugi plaćao 15% više. Vizija se, jednom oblikovana, ne mijenja seminarima. Mijenja se malim koracima. Trener Pat Riley, jedan od najtrofejnijih u povijesti NBA, na početku svake sezone dao bi svakom igraču samo jedan zadatak — poboljšaj se za 1% do kraja sezone. Taj je pristup donio nekoliko prvenstava. Isti broj – 1%, navodi se kao razlika u performansama između sportaša na prva tri mjesta Olimpijskih igara. Ako svoju praksu poboljšavate 1% mjesečno, do kraja godine taj je rast više od 12%. Kroz pet godina – potpuno drugačija klinika. Pitanje koje postavljam sebi svako jutro glasi: „Koji je najmanji fizički korak koji mogu napraviti sada, da podržim tu promjenu od 1%?” Vođenje bez vizije je kao vožnja brodom bez luke. Možete veslati jako, dugo i predano. Na kraju ste samo umorni i na otvorenom moru. Prvi korak vrhunskog lidera nije akcija. Prvi korak je zaustavljanje i definiranje odredišta. Drugi je priopćavanje tog odredišta timu na način da ga mogu vidjeti jednako jasno kao i vi. Treći je izgradnja rituala koji tjedno vraća pažnju na taj cilj, jer bez rituala najveća vizija postaje dekoracija na zidu. Tek tada akcija počinje imati smisao. Siniša Drobnjak

Ubojica prakse #2 – Stres i burnout

U istraživanju koje smo proveli na preko 4.000 liječnika i stomatologa, njih 41% navelo je da konstantno rade predugo i da imaju ozbiljan problem s ravnotežom između posla i privatnog života. Ta brojka izgleda „razumno”, dok ne razgovarate s onom drugom polovicom koja nije sudjelovala u istraživanju, jer jednostavno nije imala vremena ispuniti upitnik. U praksi, „work/life balance” za vlasnika ordinacije ne postoji kao statička pojava. Ne postoji savršena podjela između osam sati posla i osam sati odmora. I tko god vam to prodaje kao koncept, vjerojatno vam prodaje i seminar za naglo bogaćenje preko noći. Ali ono što postoji, i što se može izgraditi, jest ordinacija koja ne upravlja vašim vremenom i životom. Ključna pogreška je pretpostavka da je rješenje raditi manje. Rješenje nije raditi manje. Rješenje je raditi drugačije. Moja definicija zamke u kojoj najveći broj vlasnika prakse provede cijeli radni vijek glasi – to je zamka najbolje plaćenog zaposlenika u vlastitoj ordinaciji. Izgleda kao uspjeh. Plaća je tu, prihodi su tu, reputacija je tu. Ali svaki sat koji zaradite, morate biti osobno prisutni. Svaki. Ako biznis može rasti samo kada vi osobno radite više — nije riječ o biznisu. Riječ je o samozapošljavanju s dobrim uvjetima rada. Cijela se priča svodi na odnos između vremena i novca. Postoje ustvari tri razine tog odnosa. Na prvoj, svoje vrijeme mijenjamo za novac – što rade i umjetnik i operater. Na drugoj, novac mijenjamo za vrijeme – to je razina vlasnika koji koristi poluge. Na trećoj, novac mijenjamo za novac – to je razina investitora. Najveći broj zdravstvenih profesionalaca zaglavi na prvoj razini cijeli radni vijek, jer nikada nisu izgradili poluge koje omogućuju drugu. A poluga je u biznisu sve. Najveća poluga vlasnika su drugi ljudi – ljudi sposobniji od vas u onome što im povjerite. Sljedeća su sustavi – sve što se u vašoj ordinaciji događa više od tri puta treba imati definiranu proceduru, jer bez nje svaki put sve kreće ispočetka i troši vašu energiju. Treća je kapital – pametno ulaganje novca u stvari koje stvaraju vrijeme za vas. Arhimed je davno rekao: „Dajte mi oslonac i dovoljno dugačku polugu — i pomaknut ću Zemlju.” Vlasnik to zna. Operater to ne koristi. Odvojite sat vremena i izračunajte koliko vrijedi vaš radni sat. Nije teško: od godišnjih prihoda oduzmite sve troškove poslovanja, uključujući i plaću koju si isplaćujete svaki mjesec, pa rezultat podijelite s brojem radnih sati u godini. Većina zdravstvenih profesionalaca brzo dođe do brojke od nekoliko stotina eura po satu. Ponekad i značajno više. Ako vaš sat vrijedi 300 eura, koliko je zapravo skupo kada sami sređujete skladište koje bi netko drugi napravio bolje od vas za 10 eura po satu? Koliko je skupo kada vi osobno pripremate narudžbe potrošnog materijala, nazivate pacijente koji otkazuju termine ili lektorirate poruke na Instagramu? Računica je neumoljiva — kada vi osobno potrošite sat na zadatak koji bi netko drugi napravio za 20 eura, niste uštedjeli 20 eura. Izgubili ste 280 eura. Moj je mentor Keith Cunningham davno rekao: „Ne postoji gora poslovna razmjena od one u kojoj svoje vrijeme mijenjate za novac.” Previše sati u ordinaciji nisu problem radne etike. Oni su simptom nedostatka poluge — i manjka svijesti o tome koliko vaše vrijeme zapravo vrijedi. Vaš je posao kao vlasnika graditi ordinaciju koja može raditi bez vas — ne zato da biste se izvukli iz nje, nego zato da biste u njoj mogli biti prisutni svjesno, a ne iz nužde. Ordinacija u kojoj ste prisutni iz nužde vas konzumira. Ordinacija u kojoj ste prisutni iz vlastitog izbora vas ispunjava i hrani. Razlika je u odnosu prema vremenu. I nema tog rasporeda koji će taj odnos promijeniti – jedino ga mijenja poluga. Siniša Drobnjak

Ubojica prakse #1 – Kad sve moram sam

U nedavnom istraživanju koje smo proveli na više od 4.000 liječnika i stomatologa, na pitanje što ih najviše iscrpljuje u vlastitom poslu, odgovor je bio neočekivano jasan. Čak 57% ispitanika – više nego u bilo kojoj drugoj kategoriji – reklo je da ih najviše iscrpljuje stres obavljanja svih uloga koje nosi vlasništvo prakse.Moram priznati da me taj rezultat nije iznenadio. Većina liječnika i stomatologa koje poznajem, u ordinaciju dolazi kao kliničar – jer je to i jedino za što su na fakultetu školovani. No, vrlo brzo tokom dana postaju i menadžer, i HR stručnjak, i stručnjak za marketing, i voditelj nabave, i financijski direktor, i pomalo frustrirani vlasnik koji ne razumije zašto novac ne ostaje na računu, iako njegov tim „puno radi”. I tu nastaje zamka.Stres u pravilu nije posljedica količine posla. Stres je posljedica obavljanja poslova za koje nismo obučeni, u ulogama u kojima se ne snalazimo, bez jasnih prioriteta i bez vremena za razmišljanje.Ako se podsjetimo priče o 4 poslovna šešira, najveći broj vlasnika prakse zaglavi između „umjetnika/kreativca” – za kojeg su se školovali na fakultetu, i „operatera” – koji cijeli dan gasi požare. Šešir „vlasnika” gotovo nikada ne stave na glavu. Jer od prevelike količine posla nemaju vremena. A upravo taj, treći šešir, jedini može ukloniti pritisak pod kojim naporno radite iz dana u dan.Moj mentor Keith Cunningham to opisuje jednom rečenicom: „Ako nemate vremena razmišljati, nemate vremena voditi.” Evo četiri stvari koje preporučujem svojim klijentima – a koje sam i sam, nakon skoro 30 godina poduzetništva, naučio na teži način. Prvo, osvjestite da stres najčešće ne dolazi od pacijenata. Dolazi od nedonesenih odluka, nedefiniranih procesa i nejasnih odgovornosti. Pacijent u čekaonici ne stvara stres – stvara ga nepostavljen sustav koji bi ga trebao voditi kroz vašu ordinaciju. Drugo, jednom tjedno odvojite najmanje dva sata izvan ordinacije. Ne za pacijente, ne za papirologiju, ne za još jedan klinički tečaj. Samo za razmišljanje o svom poslu. Neka taj termin bude neprikosnoven kao i najskuplja terapija u vašem kalendaru. To će biti najbolje uložena dva sata u cijelom tjednu. Treće, prestanite biti heroj svoje priče. Heroj sve radi sam i na kraju izgori. Vrhunski vlasnik gradi tim i sustav koji rade i onda kada on nije tu. To nije gubitak kontrole – to je ekonomska ozbiljnost. Četvrto, osvjestite svoj interni dijalog. Najveći dio stresa ne stvaraju pacijenti, zaposlenici ili računi – stvara ga glas u našoj glavi koji iz dana u dan procjenjuje i uglavnom kritizira sve što činimo. Taj je glas većinom negativan, zbog evolucijskog mehanizma preživljavanja. Ne možete ga ušutkati, ali ga možete osvijestiti i ne dopustiti mu da vodi vašu priču. Ako bismo dublje promislili, stres – kao takav – zapravo ne postoji. Postoji ono što bih nazvao „trenje” između stvari koje želimo i stvari za koje ne želimo da nam se dogode. Bojimo se gubitka kontrole, gubitka reputacije, gubitka prihoda, gubitka poštovanja kolega. Iz tog straha rađa se osjećaj koji smo naučili zvati stresom. Trenje je neizbježno. Ali naš odnos prema njemu je stvar osobnog razvoja – i poslovne vještine. Stres neće nestati sam od sebe. Neće se smanjiti kupnjom novog uređaja, još jednimtečajem kliničkih vještina ili dodatnim zaposlenikom unutar starog i nefunkcionalnog sustava. Smanjit će se u trenutku kada počnete svjesno raditi NA svome poslu, a ne samo u svome poslu. U trenutku kada iz uloge “operatera” svjesno počnete prelaziti u ulogu “vlasnika”. A to je vještina koja se može naučiti – baš kao što ste naučili kliničku stranu svog poziva. Siniša Drobnjak

Prepreka je put

Prošli sam se tjedan suočio sam svojom najgorom noćnom morom – pripremom i izradom opsežnog izvještaja za EU projekt. Mogao bih nabrojati barem nekoliko svojih vrlina i dobrih osobina, ali administracija definitivno nije jedna od njih.Znam svega nekoliko ljudi iz svog poslovnog okruženja koji su spektakularno dobri u pisanju i izradi izvještaja, ali osobno “bježim” od toga svoju cijelu poslovnu karijeru. Kako odgoda ili delegiranje ovog zadatka nisu opcija, našao sam se pred zidom – dovršiti teškom mukom izvještaj ili ga dovršiti na način da nešto naučim i pri tom to podijelim s drugima. Ustvari, za ovu drugu opciju se moram zahvaliti svom poslovnom treneru – mudar čovjek.Koje su nam strategije na raspolaganju kad moramo izvršiti zadatak za koji definitivno znamo da nam “ne leži”, ali nemamo druge opcije? Kako je problem u meni, a ne u zadatku prvi je korak promjena vlastitog uvjerenja oko same situacije i prepreke.Jedna od najboljih metoda koju sam naučio od Tony Robbinsa, su tzv. inkantacije (op. prev. zaklinjanje, zazivanje, čaranje). Inkantacija znači da izabranu rečenicu ili mantru ponavljamo sa maksimalnim uvjerenjem,emocijom i fiziologijom. Dvije omiljene i vrlo učinkovite inkantacije za tu priliku su: “Kad ne mogu, moram!” i “Sve što trebam, u meni je sada!”. Prilikom izgovaranja izabrane rečenice možemo se igrati sa tempom, energijom, izgovorom, intonacijom, naglaskom – sve je dozvoljeno. Ključno je da uključimo vlastito tijelo, podignemo energiju na 110% i da se pri tom dobro zabavimo.Druga strategija koja mi je pomogla u ovoj situaciji potiče iz stoicizma, a glasi – prepreka je put! Kad se malo bolje zamislimo, život bez prepreka i izazova ne bi imao smisla. Stoici su prepreku smatrali ključnim faktorom u razvoju čovjeka, koji postaje bolja verzija sebe svakim uspješnim savladavanjem iste. Davanje takvog značenja prepreci ima višestruko dobar učinak na kvalitetu našeg života – meni osobno najvažniji je da možemo živjeti život oslobođen straha, jer kakva god bila prepreka, njena je uloga da nas izgrađuje u bolje ljude. Nastavno na prve dvije strategije, odlučio sam da i svaki dan u svom kalendaru rezerviram minimalno sat vremena za izradu izvještaja i da to stavim kao prvu aktivnost u danu. Jer kad završim s njom, sve mi drugo izgleda lakše. Ključno je upisati i rezervirati vrijeme u kalendaru, jer ako to ne napravite, pronaći ćete stotinuizgovora da odgodite pisanje izvještaja.Otkrit ću vam i jednu tajnu – napravio sam još jednu stvar. Kontaktirao sam dvije trenerice koje se bave tzv. Strengths consultingom i zamolio ih da mi izrade opsežan profil osobina u kojima sam jak.Njihov koncept je zasnovan na tome da je bolje uložiti trud, novac i vrijeme u daljnji razvoj vlastitih osobina u kojima smo jaki, umjesto da pokušamo popravljati stvari u kojima smo loši i slabi. Zato kad dovršim izvještaj, što se mora dogoditi do mog sljedećeg tjednog članka, oprostit ću se od administracije i započeti daljnji rad na svojim dobrim osobinama. Siniša Drobnjak

Piramida majstorstva

BLOG#11 PIRAMIDA MAJSTORSTVA Život vrijedan življenja – ili život pod “mojim uvjetima” kako to volimo reći – rezultat je posvećenosti i fokusa na kontinuirano poboljšanje ključnih područja u našem životu. Jedan od mogućih modela koji definiranju ključna područja je i tzv. Piramida majstorstva. Zašto model piramide?Piramida je jedan od najmoćnijih simbola. Dijelovi piramide međusobno su povezani. Piramida ima bazu i vrh. Baza daje piramidi stabilnost, ali uvijek težimo ka njenom vrhu. U predloženom modelu majstorstva, svaki od 7 slojeva piramide međusobno utječe na ostale. Promjena u razmišljanju, strategiji i poduzetim aktivnostima u bilo kojem od slojeva piramide, transformirati će i druge slojeve. Zašto majstorstvo?U današnjem svijetu konzumerizma, pojam majstorstva je gotovo zaboravljen. No prava se vještina postiže jedino kroz kontinuirani trening uz vrhunskog trenera. Poznato je da je za bilo koji oblik majstorstva potrebno uložiti minimalno 10.000 radnih sati. Mogli bi smo reći, “uspjeh preko noći” za koji treba 10 godina. Vratimo se onda na našu piramidu. Na dnu piramide se nalazi osnovni sloj – naše fizičko tijelo. Ili kako moj mentor Tony Robbins uvijek kaže – “Fiziologija na prvom mjestu!” Promjena fiziologije je najlakši put do željene promjene. Primjer koji sam nedavno implementirao u vlastitom životu je da stojim, umjesto da sjedim na radnom mjestu. Nevjerojatna je promjena i količina energije koja se oslobađa kad je vlastito tijelo uključeno u proces pokretom, umjesto statičkim sjedenjem. Sve je lakše – donošenje odluka, razgovori sa kolegama, pisanje korespodencije ili komunikacija s klijentima. Ukoliko nismo u stanju ovladati ovom temeljnom razinom, naš će utjecaj na više razine biti znatno slabiji. Ova je razina ujedno i najteža za savladati, jer je tijelo dobar sluga, ali loš gospodar. Sljedeći sloj su emocije i značenja. Kvaliteta emocije određuje kvalitetu života. Kvaliteta značenja koje dajemo stvarima i događajima u našem životu, određuje kvalitetu emocije. Emocija je ples energije koji nas u jednom trenutku može vinuti u nebesa, a u drugom trenutku natjerati da dotaknemo dno. Srce kao generator emocija, nepresušni je izvor energije – ako seznamo nositi sa vlastitim srcem. Jer ono što je za gusjenicu kraj svijeta, za leptira je tek početak života. Na sljedećoj razini piramide su odnosi. Odnosi su vjerojatno najjači alat koji imamo za osobni razvoj. Kad nas nešto smeta kod druge osobe, možemo biti sigurni da taj isti problem postoji i u nama – vrlo vjerojatno izražen na neki drugi način. Trebamo biti zahvalni svim ljudima koje susrećemo u svom životu, jer nam na direktan način ukazuju na stvari na kojima trebamo raditi kod sebe. Nakon odnosa slijedi razina upravljanja vremenom. Vrijeme je najdragocijeniji resurs kojim raspolažemo, jer apsolutno svi ljudi na svijetu imaju 24 sata na raspolaganju u jednom danu. Očigledno ga pojedinci znaju bolje iskoristiti od drugih. Upravljanje vremenom je izuzetno zahtjevna vještina o kojoj su napisane stotine knjiga. Ono što meni pomaže je da na početku svakog dana odredim 3 ishoda kojima ću posvetiti većinu svog vremena. Izbjegavam česte prekide i nastojim zadatke grupirati u smislene cjeline, jer nas prečesto mijenjanje fokusa čini zaposlenim, a ne efikasnim i učinkovitim. Sljedeći sloj piramide čine naš posao, karijera i misija. Razina posla dominira današnjim društvom jer je jedno od glavnih mjerila uspjeha. Spremni smo sve podrediti karijeri. U stalnom smo traženju misije i smisla života – često puta opterećeni ili manje vrijedni ako je nemamo, a primjerice se nalazimo na seminaru osobnog razvoja, okruženi ljudima koji su svi na misiji. Barem nam tako izgleda na prvu. Misija je posebno važna za muškarce, jer čini srž muške energije – ako muškarac uspije osvijesti svoju misiju. Ova tema zaslužuje da bude detaljnije obrađena u zasebnom članku, jer je zbog postepene zamjene uloga u poslovnom svijetu došlo i do zamijene energija u muško-ženskim odnosima. Na predzadnjem su sloju financije. Financijska je sloboda u današnjem kompetitivnom i korporativnom svijetu postala iluzija i nedostižni san, koji tek šačica ljudi uspijeva ostvariti. Nametnuta materijalna mjerila uspjeha, trajno nas udaljuju od naših najdubljih čežnji za slobodom, ispunjenosti, srećom i ljubavi. Paradoks cijele situacije je da nam materijalna “sloboda” i “sigurnost” uvijek u konačnici pruža nešto duhovno. Materijalno nikad nije samo sebi svrha. Na vrhu piramide je kontribucija. Svi slojevi piramide usmjereni su na vrh, prožimaju ga i podržavaju. Kontribucija je ispunjenost života davanjem i prepuštanjem nečemu što je veće od nas samih. Na dnu piramide u njenoj bazi, fokus je na nama samima. Kako se postepeno uzdižemo piramidom, fokus je sve manje na nama, a sve više ne nekom ili nečem drugom. Sve smo manje vlastiti ego, a sve više sloboda, ljubav i život vrijedan življenja, oslobođen straha. Siniša Drobnjak

Kako sabotiramo svoje blagostanje?

Razina blagostanja koju uživamo u životu, najviše je određena identitetom i slikom koju smo stvorili o sebi.Naš je identitet sagrađen od cijelog niza uvjerenja koja nas sabotiranju na našem putu prema tom blagostanju. Koja su najčešća uvjerenja koja predstavljaju prepreke našem putu prema blagostanju? Siniša Drobnjak

Zakon “zajedničkog nazivnika”

U jednom od naših DBL podcasta u kojem razgovaramo sa uspješnim vlasnicima klinika, ugostili smo dr. An Nguyena, jednog od vodećih govornika i komunikacijskih stručnjaka, te vlasnika uspješne stomatološke klinike Ardent u Nizozemskoj. Jedna od lekcija o kojoj je An govorio je koliko je važno izabrati s kojim ćemo ljudima iz svog okruženja provoditi najviše vremena, drugim riječima tko će biti suputnici na našem putovanju kroz život. Zašto je to ključno?Ljudi iz naše najbliže okoline cijelo vrijeme utječu na nas i onda kad toga nismo ni svjesni – istraživanja pokazuju da smo “zajednički nazivnik” petero ljudi s kojima provodimo najviše vremena. Ovo je jedna od ključnih spoznaja u životu, jer kad osvjestimo tu činjenicu, možemo svjesno utjecati na to s kim i kako provodimo svoje vrijeme. An je dao odličan vlastiti primjer kroz priču o tome kako je došao u osobni kontakt sa jednim od svojih Mentora, poznatim motivacijskim govornikom Vinhom Giangom. Nakon što je donio odluku o tome da želi provesti vrijeme u njegovoj blizini i na taj način aktivirati zakon “zajedničkog nazivnika”, An je proučio sve što je na društevnim mrežama i internetu bilo dostupno o Vinhu – slobodno možemo reći da je već i u ovom inicijalnom koraku, došlo do utjecaja na Ana. An je nakon toga otišao na tečaj koji je Vinh održavao u Americi, gdje iskoristio vrijeme da sazna u kojem segmentu može Vinhu ponuditi dodanu vrijednost.Nakon toga mu je ponudio da na sljedećem tečaju napravio profesionalni audio i video sadržaj, koji će Vinh moći koristiti u vlastitoj promociji. Tom prilikom je došlo i do snimanja prvog zajedničkog intervjua, prilikom kojeg su obojica zaključili da imaju puno toga zajedničkog – zakon “zajedničkog nazivnika” na djelu! Danas su postali prijatelji i poslovni suradnici koji kreiraju zajedničke planove za budućnost. Na početku ove priče, Vinh je bio nedostupna međunarodna predavačka zvijezda, no zahvaljujući Anovoj predanosti, domišljatosti i odluci, Vinh je jedan od ključnih ljudi u “unutrašnjem” krugu utjecaja u Anovom životu. Da bismo stvorili vlastiti krug utjecaja, ne moramo svi doći u fizičku blizinu svog Mentora ili osobe koju želimo dovesti u život. Zakon “zajedničkog nazivnika” djeluje i ako proučavamo knjige, on- line treninge, tečajeve i slično. Tamo gdje usmjerimo svoj fokus, sljediti će ga i naša životna energija. Stoga pogledajte oko sebe i osvjestite tko su ljudi s kojima provodite najviše vremena. Zapitajte se da li je to ono što zaista želite ili možete dovesti novu osobu u svoj život, koja će vas inspirirati da postanete bolja verzija sebe, poput Ana. Siniša Drobnjak

Dinamika ljudskih potreba

Vještina vođenja je od životne važnosti.Kad čovjek može voditi sebe, spreman je i sposoban voditi druge. Ako upoznamo psihologiju osnovnih ljudskih potreba, onda možemo lakše odgovoriti na pitanje zašto ljudi rade stvari koje rade i što ih ustvari pokreće.No, prije nego što “krenemo” s drugima, moramo shvatiti što pokreće nas same. Naime, život će uvijek pronaći načina da ispuni naše životne potrebe, čak i kada ih nismo svjesni. Pogotovo kad ih nismo svjesni.Ispunjavanje ljudskih potreba daje odgovor na pitanje zašto će pojedini ljudi žrtvovati i vlastiti život za druge, dok će pojedinici napraviti upravo suprotno. Poznavanje ovog “pokretačkog” mehanizma bitno je u svim aspektima života – kako u privatnom, tako i u poslovnom.Iako smo kao ljudska bića svi jedinstveni i unikatni, zajednička nam je želja za ispunjavanjem sljedećih 6 osnovnih ljudskih potreba:1) Sigurnost2) Važnost3) Raznolikost4) Odnosi/Ljubav5) Rast6) Kontribucija Kod svakog od nas dvije su potrebe uvijek dominantnije i prisutnije od preostalih četiri. Te su dvije potrebe ona pokretačka sila koja nas gura naprijed u životu – bilo bi dobro da shvatimo o kojim se to dvjema potrebama radi u našem slučaju. Iz navedenih potreba proizlazi i naše ponašanje – ono je odraz pokušaja da te potrebe ispunimo. Načini ispunjavanja tih potreba su jedinstveni i neograničeni. Na primjer, jedna od osnovnih potreba je Sigurnost, koju pokušavamo ostvariti izbjegavanjem boli i stvaranjem ugode. Pojedinci će ispuniti tu potrebu kroz želju za stalnom kontrolom na svim događajima u svom životu, dok će drugi u potpunosti odbaciti kontrolu i prepustiti se vjeri u nešto što je više o njih samih. Sljedeći je primjer ispunjavanje potrebe za Važnosti. U poslovnom svijetu ćemo se nadmetati sa konkurentima, često i ne birajući metode za ostvarenje svojih ciljeva, dok će drugi ispuniti ovu potrebu kroz povezivanje s drugima oko sebe i kontribucijom na način koji ih u potpunosti ispunjava.Jedna od najjačih životnih sila je želja za ispunjenošću. Svako ljudsko biće teži ispunjenom životu, protkanom smislom i svrhom.To se u konačnici može postići ispunjavanjem dvije najviše ljudske potrebe:1) Potreba za stalnim rastom2) Potreba za kontribucijom koja nadilazi nas same U psihologiji ljudskih potreba te se dvije potrebe često nazivaju i duhovnim, a prestale četirimaterijalnim potrebama. Nezadovoljstvo, emocionalna praznina i nestabilnost proizlazi iz naše nemogućnosti da ispunimo na konzistentan način naše osnovne ljudske potrebe. Kad su pokušaji ispunjenja naših potreba neuspješni, uglavnom ćemo se pomiriti stvaranjem kratkotrajne i prolazne ugode i komfora. Svaka će osoba pronaći način ispunjenja svojih potreba – pitanje je samo da li će to napraviti na destruktivan način ili kroz osnaživanje sebe i drugih oko sebe. Svrha poznavanja 6 osnovnih ljudskih potreba je stvaranje novih i dodatnih izbora – novih načina koji će ih dugoročno i kvalitetno ispuniti.I za kraj, ono što ćete možda primjetiti je da je kod ispunjavanja materijalnih potreba, fokus uvijekna nama. Tek kad osvjestimo važnost kontribucije, fokus više nije na nama. Fokus je na drugima.U tom trenutku smo napravili prvi korak prema ispunjenom životu vrijednom življenja. Siniša Drobnjak

Rizici u poslovanju

Svako je poslovanje podložno rizicima ili drukčije rečeno, stvari uvijek mogu poći po krivu. Rizike moramo uvijek adresirati na vrijeme – jer ne mogu nam naštetiti toliko stvari koje vidimo. Pravu štetu mogu napraviti stvari koje ne vidimo. Neke od rizika možemo na vrijeme uočiti redovnim čitanjem financijskih izvještaja, ali postoje rizici koji su ugrađeni u strukturu poslovanja i nije ih lako uočiti na prvu. Rizik održivosti poslovanjaJedno o pitanja koja si moramo kontinuirano postavljati je – “Što bi moglo prekinuti tijek mojihprihoda i zarade?” Zarada je posljedica razlike između prihoda i troškova poslovanja, pa se ustvari trebamozapitati: “Što bi moglo drastično smanjiti prihode ili povećati troškove izvan svake kontrole?” Rizik koncentracijeAko u svom poslovanju ovisite samo o jednom segmentu tržišta, o ključnom dobavljaču, strateškom partneru, kanalu distribucije, ključnom zaposleniku ili vlasniku, onda ste suočeni sa rizikom koncentracije. Primjer takvog rizika je kriza koju su stomatološke klinike koje su svoje poslovanje isključivo koncentrirale na dentalni turizam pacijenata iz Italije, prošle u vrijeme pandemije COVID-a.U trenutku kad pacijenti više nisu mogli putovati u Hrvatsku, njihovo je poslovanje postalo ugroženo. Mnogi vlasnici klinika ne precipiraju na pravilan način ovaj rizik, jer iza sebe imaju godine poslovanja koje su protekle bez problema. Toleriranje rizika koncentracije je temeljeno na neprovjerenim pretpostavkama i nerealnim željama – oboje može ozbiljno ugroziti poslovanje. Rizik nerealnog optimizmaKad odemo u banku i podignemo kredit za obrtna sredstva, uglavnom smo puni optimizma i vjere u svoje poslovanje. Vjerujemo da ćemo posuđeni novac uložiti u poslovanje i ostvariti planiranu dobit, temeljem pretpostavki o izvršenju poslovnog plana u određenom vremenskom roku. Kad se te pretpostavke ne realiziraju, rokovi se produže, a dobit ne realizira, teret našeg prevelikom optimizma dolazi na naplatu. Najpoznatiji investitor na svijetu, Warren Buffett je dobro rekao: “Optimizam je neprijatelj racionalnog investitora.” Da izbjegnemo ovaj scenarij, ključno je postaviti si sljedeća 3 pitanja:1) Što mogu dobiti?2) Što mogu izgubiti?3) Mogu li živjeti s gubitkom? P.S. Samo si najveći profesionalci postavljaju zadnje pitanje, prije donošenja svake važne odluke Siniša Drobnjak