U nedavno provedenom istraživanju o ključnim problemima zdravstvenih profesionalaca, 38% ispitanika prepoznalo je „nedostatak jasne i inspirirajuće vizije prakse” kao jedan od najvećih izazova. Na prvi pogled, ta brojka izgleda niža od ostalih. Ali upravo je ovaj tihi ubojica najopasniji, jer njegov učinak ne vidimo odmah, nego godinama kasnije. Većina zdravstvenih profesionalaca zna točno kako izgleda idealan zahvat, idealna protetska rekonstrukcija ili idealan tretman. No kada ih upitate kako izgleda idealna verzija njihove prakse za 5 godina, dobivate nesigurnu šutnju ili nekoliko općenitih fraza o „kvalitetnoj usluzi i zadovoljnim pacijentima”.
Ne krivim ih. Nitko nas tome nije učio. Ni sam dugo nisam razumio pravu snagu vizije. Godinama sam u vlastitoj tvrtki imao nešto napisano na zidu – lijepo uokvireno, politički korektno i potpuno beživotno. Svatko je prolazio pored toga ne obazirući se što tamo piše, jer smo svi imali „pametnijeg” posla. A onda me je na jednom od svojih seminara dr. Cyril Gaillard, jedan od vodećih europskih stomatologa, podsjetio na nešto vrlo važno: pacijent ne kupuje ono što radite – pacijent kupuje ono što u njegovu životu postaje moguće zahvaljujući vama. A da bi to mogao kupiti, mora to u sebi najprije vidjeti. Nema jasne vizije u vašoj glavi, nema jasne vizije ni u njegovoj. Bez vođenja, tim luta. A kad tim luta, i vi lutate. Svaka odluka izgleda jednako važna, svaki prioritet jednako hitan, a svaki zaposlenik čeka da mu kažete što treba raditi. Vizija je konkretna slika budućnosti – dovoljno jasna da svaki član tima zna kamo idete, i dovoljno inspirirajuća da poželi ići tamo s vama.
Uvijek postavim ova tri pitanja kad u radu s klijentima pričamo o viziji:
1. Kako konkretno izgleda vaša praksa za 3 do 5 godina – koliko zaposlenika, kakve pacijente privlači, koje usluge nudi, kakav osjećaj vlada u ordinaciji?
2. Zašto bi itko, i pacijent i potencijalni zaposlenik želio biti dio te priče?
3. Koja je vaša osobna uloga u toj budućoj verziji prakse, i koliko je ona drugačija od onoga što radite danas?
Ako na ovo ne možete odgovoriti u tri minute, to nije problem komunikacije. To je znak da vizija još ne postoji u dovoljno konkretnom obliku. I tu mnogi vlasnici padnu u drugu zamku. Pomisle da vizija mora biti „velika” ili „filmski inspirativna”. Nije to poanta. Poanta je da bude istinita. Vaša. Dovoljno jasna da vas usmjerava svaki dan, i dovoljno snažna da uvjeri dobre ljude da ostanu s vama i onda kada bi ih netko drugi plaćao 15% više. Vizija se, jednom oblikovana, ne mijenja seminarima. Mijenja se malim koracima. Trener Pat Riley, jedan od najtrofejnijih u povijesti NBA, na početku svake sezone dao bi svakom igraču samo jedan zadatak — poboljšaj se za 1% do kraja sezone. Taj je pristup donio nekoliko prvenstava. Isti broj – 1%, navodi se kao razlika u performansama između sportaša na prva tri mjesta Olimpijskih igara. Ako svoju praksu poboljšavate 1% mjesečno, do kraja godine taj je rast više od 12%. Kroz pet godina – potpuno drugačija klinika. Pitanje koje postavljam sebi svako jutro glasi: „Koji je najmanji fizički korak koji mogu napraviti sada, da podržim tu promjenu od 1%?” Vođenje bez vizije je kao vožnja brodom bez luke. Možete veslati jako, dugo i predano. Na kraju ste samo umorni i na otvorenom moru. Prvi korak vrhunskog lidera nije akcija. Prvi korak je zaustavljanje i definiranje odredišta. Drugi je priopćavanje tog odredišta timu na način da ga mogu vidjeti jednako jasno kao i vi. Treći je izgradnja rituala koji tjedno vraća pažnju na taj cilj, jer bez rituala najveća vizija postaje dekoracija na zidu.
Tek tada akcija počinje imati smisao.
