U nedavnom istraživanju koje smo proveli na više od 4.000 liječnika i stomatologa, na pitanje što ih najviše iscrpljuje u vlastitom poslu, odgovor je bio neočekivano jasan. Čak 57% ispitanika – više nego u bilo kojoj drugoj kategoriji – reklo je da ih najviše iscrpljuje stres obavljanja svih uloga koje nosi vlasništvo prakse.
Moram priznati da me taj rezultat nije iznenadio. Većina liječnika i stomatologa koje poznajem, u ordinaciju dolazi kao kliničar – jer je to i jedino za što su na fakultetu školovani. No, vrlo brzo tokom dana postaju i menadžer, i HR stručnjak, i stručnjak za marketing, i voditelj nabave, i financijski direktor, i pomalo frustrirani vlasnik koji ne razumije zašto novac ne ostaje na računu, iako njegov tim „puno radi”. I tu nastaje zamka.
Stres u pravilu nije posljedica količine posla. Stres je posljedica obavljanja poslova za koje nismo obučeni, u ulogama u kojima se ne snalazimo, bez jasnih prioriteta i bez vremena za razmišljanje.
Ako se podsjetimo priče o 4 poslovna šešira, najveći broj vlasnika prakse zaglavi između „umjetnika/kreativca” – za kojeg su se školovali na fakultetu, i „operatera” – koji cijeli dan gasi požare. Šešir „vlasnika” gotovo nikada ne stave na glavu. Jer od prevelike količine posla nemaju vremena. A upravo taj, treći šešir, jedini može ukloniti pritisak pod kojim naporno radite iz dana u dan.
Moj mentor Keith Cunningham to opisuje jednom rečenicom: „Ako nemate vremena razmišljati, nemate vremena voditi.” Evo četiri stvari koje preporučujem svojim klijentima – a koje sam i sam, nakon skoro 30 godina poduzetništva, naučio na teži način. Prvo, osvjestite da stres najčešće ne dolazi od pacijenata. Dolazi od nedonesenih odluka, nedefiniranih procesa i nejasnih odgovornosti. Pacijent u čekaonici ne stvara stres – stvara ga nepostavljen sustav koji bi ga trebao voditi kroz vašu ordinaciju. Drugo, jednom tjedno odvojite najmanje dva sata izvan ordinacije. Ne za pacijente, ne za papirologiju, ne za još jedan klinički tečaj. Samo za razmišljanje o svom poslu. Neka taj termin bude neprikosnoven kao i najskuplja terapija u vašem kalendaru. To će biti najbolje uložena dva sata u cijelom tjednu. Treće, prestanite biti heroj svoje priče. Heroj sve radi sam i na kraju izgori. Vrhunski vlasnik gradi tim i sustav koji rade i onda kada on nije tu. To nije gubitak kontrole – to je ekonomska ozbiljnost.
Četvrto, osvjestite svoj interni dijalog. Najveći dio stresa ne stvaraju pacijenti, zaposlenici ili računi – stvara ga glas u našoj glavi koji iz dana u dan procjenjuje i uglavnom kritizira sve što činimo. Taj je glas većinom negativan, zbog evolucijskog mehanizma preživljavanja. Ne možete ga ušutkati, ali ga možete osvijestiti i ne dopustiti mu da vodi vašu priču. Ako bismo dublje promislili, stres – kao takav – zapravo ne postoji. Postoji ono što bih nazvao „trenje” između stvari koje želimo i stvari za koje ne želimo da nam se dogode. Bojimo se gubitka kontrole, gubitka reputacije, gubitka prihoda, gubitka poštovanja kolega. Iz tog straha rađa se osjećaj koji smo naučili zvati stresom. Trenje je neizbježno. Ali naš odnos prema njemu je stvar osobnog razvoja – i poslovne vještine. Stres neće nestati sam od sebe. Neće se smanjiti kupnjom novog uređaja, još jednim
tečajem kliničkih vještina ili dodatnim zaposlenikom unutar starog i nefunkcionalnog sustava. Smanjit će se u trenutku kada počnete svjesno raditi NA svome poslu, a ne samo u svome poslu. U trenutku kada iz uloge “operatera” svjesno počnete prelaziti u ulogu “vlasnika”. A to je vještina koja se može naučiti – baš kao što ste naučili kliničku stranu svog poziva.
