U istraživanju 45% zdravstvenih profesionalaca potpisalo se ispod rečenice: „Ja sam kliničar,
nisam biznismen.” Ova rečenica izgleda kao skromnost. Zapravo je najveća prepreka rasta. Ne zato što je neistinita – možda vam je primarni identitet doista kliničar. Problem je u tome što ta rečenica otvara vrata kroz koja tiho ulaze sve lošije poslovne odluke koje ćete ikada donijeti.
Ako niste biznismen, zašto biste trošili vrijeme na razumijevanje financijskih izvještaja?
Ako niste biznismen, zašto biste se opterećivali selekcijom zaposlenika?
Ako niste biznismen, zašto biste uopće definirali marketinšku poruku svoje prakse?
Rečenica „ja sam kliničar, nisam biznismen” postaje savršeno opravdanje za izbjegavanje svega što je, zapravo, ključno za dugoročni uspjeh vaše prakse. I upravo u tome je zamka.
Ono što većina zdravstvenih profesionalaca ne shvaća je da vlasništvo ordinacije automatski
dolazi s poslovnom ulogom. Ne možete to izbjeći. Možete samo birati hoćete li tu ulogu obavljati
svjesno i kompetentno ili ćete je obavljati nesvjesno i loše. Mnogi misle da riječi „stomatologija” i „biznis” ne idu u istu rečenicu. Razumijem otkud dolazi ta averzija. Biznis kod većine ljudi prvo evocira manipulaciju kupcima, teleprodaju s poklon setom noževa i reklamne trikove s napuhanim cijenama.
Ali biznis nije ništa od toga. Biznis je intelektualni sport. A svaki sport ima svoj jezik i svoja pravila. Ako ne znate jezik i pravila, ne možete igrati taj sport. Prema toj definiciji, stomatologija i medicina definitivno imaju svoju poslovnu stranu. U zadnjih deset godina, usudio bih se reći i izrazito snažno izraženu. Paradoks je u tome da najveći problemi u stomatologiji danas nisu klinički, nego poslovni. Susreo sam vrhunske kliničare koji su jedva spajali kraj s krajem. I susreo sam prosječne kliničare koji su sagradili ozbiljne biznise, vrijedne milijune eura. Razlika nije bila u diplomi. Razlika je bila u identitetu.
Dr. Cyril Gaillard, jedan od vodećih europskih stomatologa, to je u razgovoru sažeo ovako: „Dugo sam vjerovao da su moje kliničke vještine ključ mog uspjeha. Godinama sam obilazio najbolje kliničke edukacije po svijetu. Ali sam u jednom trenutku dosegao granicu koju nisam mogao prijeći. Tek kad sam počeo raditi i na svojim poslovnim vještinama, uspio sam ostvariti svoj potpuni uspjeh. Paradoks je bio u tome da što sam bio bolji u biznisu, postao sam bolji i u stomatologiji.” Pročitajte tu rečenicu još jednom. Pomno.
Kvaliteta vaše kliničke usluge danas ovisi manje o kliničkim vještinama, a sve više o vašoj sposobnosti da izgradite sustav, tim i okruženje u kojem te kliničke vještine mogu doći do izražaja.
Najbolji stomatolog u gradu koji radi sam u kaotičnoj ordinaciji, s lošim zaposlenicima i bez financijskog nadzora – izgori ili bankrotira unutar pet godina. Vidio sam to desetak puta. Trenutak u kojem kažete „ja sam kliničar i vlasnik”, a ne „ja sam kliničar, ali nisam biznismen” – trenutak je u kojem pred sebe postavljate novi standard. Identitet povlači ponašanje. Ponašanje povlači rezultat. Kliničar koji odbija preuzeti poslovnu ulogu nije skroman – on je jednostavno vlasnik koji svoj posao ostavlja prepušten slučaju. A slučaj nije poslovna strategija. Sedam ubojica prakse o kojima sam pisao u ovoj seriji nisu sedam zasebnih problema. To su sedam simptoma jedne jedine stvari – manjka poslovne vještine kod ljudi koji vode klinički izvrsne organizacije.
Dobra vijest? Te se vještine uče. I uče se brže od kliničkih zahvata, jer većina njih nije tehnika, već način razmišljanja. Jedno pitanje koje možete postaviti sebi već danas, da provjerite gdje ste: kada biste od sutra bili
dva mjeseca izvan ordinacije — bi li vaša praksa bez vas postala bolja, ista ili lošija? Iskren odgovor na to pitanje pokazuje koliko ste blizu vlasničkoj ulozi.
